NOebiUS: obavjesni program
Noebius
Blog
nedjelja, prosinac 31, 2006

Red je da se napiše nešto na kraju godine. Recimo čestitka - da vam bude što ste zaslužili.

Ova godina što je za nama meni osobno je bila u početku jedna obična godina. Na internetu - na proljeće je startao noebius.com i ubrzo potom noebius.net - ali u biti to su formalni napreci koji su olakšali tranziciju sa “velikih” na “osobne” stranice.

Veliki sajtovi - počeo sam značajnije koristiti youtube i napisao svašta na wikipediji - i zasitio se toga. Zato što sam se ponavljao, te mi to nije više predstavljalo značajniji izazov. No pisanje za wiki bilo mi je inspirativno, u smislu da sam zbog toga malo proširio i stručne interese - dakle pokrenuo je nove interese, istraživačke. Koncept djeljenja ideja ipak ima svoja ograničenja - jedino kad dobiješ kritiku od onih koji znaju bar malo manje od tebe, i razumiju temu - tada je inspirativno. Inaće - kako se kaže, biserje pred svinje…

Spamanje - osobna borba protiv toga je u laganom napretku. Spam filteri rade sve bolje - recimo u mejlboxu sada imam 41 000 filtriranih poruka. Dnevno se od nekih 200 “probije” desetak. Akismet uz wordpress gotovo da je savršen filter. No nužnost da se korisnici autoriziraju da bi komentirali nije mi draga, no što je tu je. Ako Vaš komentar nije prošao autorizaciju, to je jedino zato što ga je spam filter sakrio. Ja sam autorizirao baš sve što nije bilo u tom filtru, a i ponešto što je bilo a uspio sam vidjeti.

Suradnja sa drugim projektima - kako vrijeme ide, po lako se uključujemo u razne aktivnosti. Kad to treba sažeti, onda se zaboravi. Što sam sve radio - dosta toga na internetu. Ali sve je na neki način nastavak ranijeg… i gdje je onda tu izazov?

Taj osjećaj rezignacije u meni također je prisutan i na širem planu. Eto, usporedio sam bruto zaradu zadnje tri godine, na glavnom poslu (državno zdravstvo) u kojem radim. Bruto plaća za isti posao, i to na godišnjem nivou - smanjuje se. Koristio sam manje dana godišnjeg odmora - manja zarada što više radiš. Priča “povisiti će se plaće” je takva da ako nema štrajka - plaće padaju, ne samo realno već i nominalno.

Ovo sve vodi nas do novog nivoa - troškova života. Kako bi održali isti standard, nužno je racionalnije trošiti ako se prihodi smanjuju. Uspjeh je da sam godinu završio “na nuli” odnosno bez dugova (osim tekućih). Znači, vratili smo razne “minuse” i “kredite” zahvaljujući manjoj potrošnji.

Kako je to moguće?

Prvo, prestao sam slušati i gledati reklame koliko god je to bilo moguće. Manje elektronskih medija, a na internetu - otkriće hosts fajla (hvala Zombix) te korištenje ekstenzija na firefox-u tako da ne gledam više nikakve bannere i slično.

Svaki oblik reklamiranja odvlači pažnju - krade vrijeme, a u konačnici i novac. Reklame za “sapunice” su u TV sapunicama - ako gledaš svoju “serijicu” platio si taj program kroz reklame. Dakle, taj proizvod u sebi ima ugrađenu cijenu TV programa. Pa ako ne gledam taj TV program, neću ga platiti kroz “porez” zvan reklame.

Ova godina je za mene predstavljala prekretnicu upravo u tome - sustavnoj borbi protiv svih oblika reklamiranja koji zagađuju moj mozak. Ma koliko se vi hvastali sa idejom “ne čujem ja to” reklame su opasna stvar za mentalno zdravlje. Ne kažem ja da nisu potrebne - ali ne u obliku pritiska koji me bombardira dok radim nešto drugo. Rado ću ja pročitati reklamnu brošuru, pretplatiti se na e-mail listu ili pogledati web stranice neke firme - ali to onda, kad želim vidjeti neku ponudu.

Jer cijena mi je postala važna. A kako cijena ovisi i o tome koliko se ulaže u reklamu - dakle manja cijena, znači da se ta firma manje reklamira. Jednako - ako me bombardirate reklamama, vaš je proizvod zbog toga jednostavno preskup.

To je dovelo do novog momenta, koji sam zapazio već pred nekoliko godina: marke (tvrtke) koje imaju vrhunski marketing su jednostavne preskupe. Stoga volim kupovati proizvode koji nisu markirani razvikanim imenima.

To je naravno malo teže, budući da se moraju čitati deklaracije, koje su u principu jedino istinito što piše na samom proizvodu. Ako piše na pakiranju - istina je. Ako piše negdje drugdje - marketing je, istina je opisana sitnim slovima, koje je nekad teško naći.

Naredni način kako ja postižem uštede je produžavanjem životnog vijeka proizvoda. Kupio sam ove godine za mobitel novu bateriju - da mu produžim vijek na treću godinu. Počeo sam koristiti dva operatera paralelno - ušteda mi je zbog toga nekih 20-30% manje novca na impulse.

Smanjio sam pretplate, pažljivo gledao da ne platim nešto što nisam koristio. U trgovačkim lancima počeo sam pratiti njihov rat cijena.

Pozivi na vjernost određenom trgovcu - ignoriram ih sa prezirom. Rat korporacija ujedno je rat protiv “zelene mafije” i ekstraprofita koje su domaći baruni i vlastela ostvarili na nerealnim cijenama na kojima su mene i vas cijedili da je to bilo nenormalno. Pad cijena recimo banana (uvozna roba) i mlijeka (domaći proizvod, no često i uvoz mlijeka u prahu) govori o tome da se ta margina može smanjiti. Ove godine počeo sam kupovati na sve više različitih mjesta, paziti koji proizvod kupujem i na njegovu individualnu kvalitetu i cijenu, a ne na to da li mi je lijepo tamo kupiti ili ne.

Kako ne trpim reklame, trgovina u kojoj nema glazbe, a time ni reklama koje ti zvone u ušima, postala mi je izrazito simpatična. Uz njihove cijene, usudio sam se ući i u probnu kupnju jeftinih proizvoda. Jednako kvalitetni, ali ne reklamirani. Dakle to je to.

Naučio sam mnogo o kulturi potrošnje. U tome mi je pomoglo i društvo “potrošač” gdje sam se sa ponosom učlanio. Politička angažiranost nije kroz stranke (koje tako i tako preferiraju one koji im daju novac, a moj uzimaju kroz poreze) već kroz šaltere za pritužbe korporacijama. Sve je novac - ili ga dobijete, ili vam ga uzmu. Politika je stoga istovjetna sa etikom.

Etičnost je nešto čega se pridržavam u stručnom radu, prema svima koji traže moju pomoć (usluge) i očekujem ju od svih gdje ja tražim neku robu i usluge. Ako dajete usluge - ukoliko ste etični, imate moju vjernost kao potrošača. Ukoliko dajete robu - sve ovisi o robi. Roba i usluge često idu zajedno. Ako je usluga bez marketinga - tim bolje, više vas cijenim.

I na kraju godine, svima svako dobro, više pameti i miran san!

noebius @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 9, 2006

U zadnje vrijeme često imamo priliku vidjeti plakate o novoj “reformi” gdje se naglašava važnost uvođenja istovrsnih lijekova. Kao argumenti pojedini farmakolozi navode “da se radi o istim molekulama” te da “originalne kompanije moraju platiti razvoj, pa je to zato skuplje, a generičke nakon isteka licencnog roka mogu ponuditi isto za manje novaca”.

Te se navodi - da su to isti lijekovi. Ne generički lijekovi, već “istovrsni lijekovi”.

Koliko je to daleko od istine.

Pokušajmo to opisati na nečemu što je krenulo kao lijek (prodavalo se u apotekama) a kasnije je ušlo u široku uporabu. U biti, to je san svakog farmaceuta - da mu se proizvod prodaje ne u ljekarni, već u trgovini hranom. Jedan takav lijek, a kasnije hrana, je svakako i kola napitak. U natpisu Koliko je Coca Cola zdrava, možete malo vidjeti povijest tog napitka.

Dakle, Koke bi bio originalni “lijek”. Pepsi - prvi generik. Ali ipak malo različit. A na suvremene generike, koje proizvode razne generičke kompanije - to bi bilo usporedivo sa robnim markama trgovačkih kuća. Primjerice, kod nas Sky Cola, American Cola, Clevier Cola, Mercator Cola… dakle “istovrsni kola napici”. Da li su oni baš tako istovrsni? Jesu. Ovdje nabrojani imaju isti postotak kofeina i slični su po ortofosfornoj kiselini, dakle “istovrsni su”.

Pa zamislite sada nekog eminentnog znanstvenika kako vam na nacionalnoj televiziji propagira da pijete “kola napitke” umjesto originalnih. Malo teže? Pa i jedno i drugo vi ste platili, no “lijekove” vam daje “država”. Barem to mislite…

No da nakon ove prispodobe krenemo jedan korak dalje, na lijekove u ručnoj, dakle bezreceptnoj primjeni. Naveo bi acetilsalicilnu kiselinu, jedan od najčešće korištenih lijekova. Danas postoje šumeće tablete te najnovije “acidorezistentne tablete” koje su osmišljene tako da bi bilo manje nuspojava, lakše se podnosila “molekula” i u principu pokazuje da osim “istovrsne molekule” lijek sadrži još nešto. To je ono što je u biti dodatna kvaliteta - a za što su potrebne godine razvoja i zbog čega je nužno da se lijek unapređuje.

Velike korporacije koje imaju “originale” često pri kraju licencnog perioda u novije vrijeme pokušavaju izbaciti neke takove inovativne proizvode. Generičke često ostaju na “zastarjelim” oblicima - koji su svakako jeftiniji za proizvodnju. Često se vide generici u kapsulama u vrijeme dok je “original” u istoj formi povučen, a sada se nalazi u nekim “lakotopljivim tabletama” ili nečemu što pacijenti bolje podnose, a time je liječenje i efikasnije.

Naravno da nekim pacijentima je isto koji lijek uzimaju - no propisi sada ne dopuštaju specijalisti da odredi što je za pacijenta najbolje, već se mora povoditi za “jednako učinkovitim lijekovima” tako da u biti generičke korporacije uredno mogu raditi promociju na “zadnjoj karici” odnosno onome tko konačni lijek propisuje odnosno izdaje, a ne moraju se “zamarati” takvim “sitnicama” kao što je originalno istraživanje.

Originalna kompanija dostaviti će vam radove, podučiti vas najnovije spoznaje o lijeku. Generička će vas odvesti na domjenak, potruditi se da vam plati put, kako bi vas držala “zainteresiranima” za njihove - proizvode.

A gdje je tu dobrobit pacijenta?

Dok ipak postoji kakva - takva kontrola, ipak imamo “prave lijekove”. No u prikrajku nam stoji cijela jedna druga industrija - lažni lijekovi.

Na prvi pogled istovrsni lijekovi, oni su istovrsni samo po formi, ti “lažnjaci” su u najboljem slučaju tek neefikasni, dok su u najgorem - vrlo opasni.

Pretpostavimo da se radi o nekom antidepresivnom lijeku. “Original” ima svoja farmakokinetska svojstva, dinamiku ulaska i izlaska u organizam. Pacijent ga “osjeti”. Neki generik je “malo različit” i ako nemate iskustva sa originalom, možda vam to i odgovara. Nekad čak i bolje, jer je “malo slabiji”.

Suprotno od toga, “falsifikat” može u najboljem slučaju imati  - pozitivan placebo učinak.

E sad, kod antidepresiva pozitivni placebo učinak može ići čak i do 37% - dakle svaki treći pacijent se može osjećati bolje a da u biti ne pije lijek, već “šarenu pilulu za lilulu”.

Kolike su li tu uštede?

noebius @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 17, 2006
Sud je dao svoj pravorjek - Ariel je uistinu bio lošiji!

To je istovremeno i demant PR vijesti iz listopada 2004.  u kojoj je stojalo:

riel koji se nalazi na hrvatskom tržištu zadovoljava visoke standarde kvalitete. Proizvod je optimaliziran uvažavajući hrvatsku regulativu i navike potrošača (kao što su tipovi i prosječna starost mašina za pranje rublja, način pranja i doziranja deterdženta, vrste zaprljanja i vrste materijala), te konkurentno okruženje.

Ipak, moguće je da je ova tvrdnja točna. U pravorjeku stoji ovo:

“Europsko tržište jedinstveno je, ili bi barem takvo trebalo biti”, ustvrdio je sudac Nenad Lukić obrazlažući oslobađajuću nepravomoćnu presudu za Rkmana. Dodao je da je P&G na svoj ugled trebao misliti kada je na tržište plasirao manjkav proizvod, a ne kasnije tužiti Rkmana za klevetu i nanošenje štete ugledu tvrtke. 

I završava se članak ovom tezom:
Sudac je prihvatio dokaze obrane, među kojima i mišljenje Državnog inspektorata te Kemijskog fakulteta da “Ariel” nije ekološki prihvatljiv zbog čega bi na ambalaži morao imati znak mrtve ribe.


Sad se upitajmo: da li je jedna multinacionalna korporacija napravila ” optimaliziran “  proizvod koji  je usklađen  sa “prosječna starost mašina za pranje rublja”,?

Pokušajmo to prevesti. Recimo da je u nekoj zemlji prosječna starost automobila 25 godina. Da li bi to onda trebalo prodavati neki “olovni super” za te oldtajmere ili uvesti regulaciju goriva prema visokim standardima? Ili ako imamo uređaje za pregled recimo puknuća kostiju (recimo x-zrake) onda bi sljedeći “konkurentsko okruženje” mogli proizvesti RTG aparate kakve je proizveo još sam Rontgen, pa nek zrači što zrači, ali to je konkurentsko okruženje?

Ako je tako, zašto onda ne mogu voziti neki kineski auto koji će novi koštati nekih 4000 eura, cakum pakum, ali sa nešto “nižim sigurnosnim standardima”.

Ma nemam ja ništa protiv inferiornog Ariela. Ali da mi se prodaje kao takav - dakle ne kao visoko kvalitetan proizvod, mislim da ga ne platim tako.

Da im je ta kritika naštetila - naštetila je. No moja mama (recimo da je to sintagma) je prestala vjerovati njihovim reklamama za sapunice jednostavno zato što to nije opralo dubinske mrlje.

I ja nakon toga već dvije godine nisam kupio niti jedan Ariel proizvod. Povjerenje potrošaća se lako gubi, a ponovno ga steći uistinu je teško…

noebius @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
52177