NOebiUS: obavjesni program
Noebius
Blog
ponedjeljak, veljača 19, 2007
U vrijeme kad blogeri odlaze u novinare, a novinari blogaju, za promjenu pročitajte nešto pismeno. Evo ponovno, ovaj put na novoj adresi i u ušminkanom novom Clitorela 2.0 blogu možemo čitati priče i dogodovštine koje će nas dovesti do usijanja…

stoga svi na

http://clitorella.noebius.com

noebius @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 17, 2006

Zagreb, 16. lipanj 2006. U zagrebačkom gradskom kazalištu «Trešnja» s početkom u 20.00 sati održana je predstava «PLANET VERS», u koreografiji Tamare Savićević, izvedba profesionalnog plesnog ansambla KELKOPE. Predstava je posvećena “svim ljudima koji su toliko otvoreni da traže balans između muškog i ženskog principa unutar sebe“. Kroz urbano komercijalnu snagu glazbe proučava se ispreplitanje muško-ženskih odnosa i energije kroz svaku poru života. Spoj dva planeta, muškog i ženskog, donosi cjelinu koju svi posjedujemo i tražimo u samima sebi. Predstava prati proces individualnog otkrivanja identiteta kroz pokret specifičan Kelkopama.

Tamara Savićević, komentirajući predstavu kaže: “Svi smo mi planet Vers u malom na kojem se odvijaju svakodnevne male borbe u svrhu ostvarivanja vlastitog identiteta. Najljepše, najbolje i najjače je upravo ono naše ja koje je oslobođeno krajnosti i otvoreno prema sebi, time što je iskonsko, iskreno, stvarno i postoji.”

Fotoalbum slika sa predstave može se pregledati ovdje:

Prenosimo kratak video film sa premijere održane 16.6.06 u 20 sati.
Iduća predstava je 17.6.06 u 20.00.

icon for podpress  Kelkope - Vers: Play Now | Play in Popup | Download
noebius @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 29, 2006
Čitam nedavno da nekih 200-300 policajaca sa srednjom stručnom spremom negdje u pasivnim krajevima, smo u jednoj županiji, žive na rubu bijede budući da su jedini hranitelji obitelji, te imaju 3500-4000 kuna mjesečno prihoda za cijelu obitelj.
Zanimljivo mi je povući paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a spremačice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…

Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.

A jesu. Evo znam za jedan slučaj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stručnu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plastične boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogućnosti, dakle reciklažni biznis joj omogućava kakav – takav život. Što joj plaća ne omogućava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužničkom ropstvu.

Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kako čitam u najnovijem broju Liječničkih Novina, u Komoru su dolazile panične vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.

Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunističke“ ideje vode doktore – u glad.

Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan čovjek koji je  silom prilika završio u bolnici bijedno živi.

Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.

Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog liječnika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izliječio, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uopće bili „na nuli“, već se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.

Projekti su priča za sebe – obično se sastoje u tome da je jeftinije naći „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su liječnici relativno kvalitetni, a farmaceutske kuće mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasičnih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sličnih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio priče.

Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju liječnika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stručnu edukaciju, koju svaki liječnik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stručnih sastanaka koje organizira Liječnički Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.

A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije čak ni porezni odbitak ukoliko si bolnički liječnik!

Farmaceutske kuće, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kritički osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogućnosti da dođu do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogućava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, već „edukacija“.
Koliko će tko biti kritičan, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihvaćeno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.

Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško reći tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena  u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su liječnici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti liječnici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali  - platiti. Odnosno da budem precizniji – liječnici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik liječenja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj svečani ručak koje je neki šef koji odlučuje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.

Ili je recimo neki radni ručak u nekom fondu, koje su upriličili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.

Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne  reakcije utjecaja na nečiju prosudbu, koja u konačnici daje nekom određeni profit.

E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko plaća, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:

 „Država neće dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubićić. Podsjetio je da proračun za bolnice za ovu godinu povećan za 4 posto, što znači da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubičić.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)

Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate plaće – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) također stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.

Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima  veze, jer je to sve u striktnoj međuzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto proračunske stavke. Financiranje je iz proračuna, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije moguće dalje reducirati medicinsko osoblje budući da ga već i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.

Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, liječnici će se naći na rubu gladi. Tu će se pridružiti svojim pacijentima, koji već jako dugo poznaju glad koja ih čeka kad se nađu na bolničkoj kuhinji…

Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko će to sve kupiti, a onda odjednom više neće biti bijede u bolnicama, već će netko imati sasvim lijepi profit?

noebius @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 23, 2006


Zagreb, 23 svibanj 2006. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici otvorena je izložba fotografija World Press Photo.

Ovo je treća izložba ovog tradicionalnog natječaja koja se održava u Zagrebu, a ove godine biti će postavljena i u Splitu te Vukovaru.

Kakvi su dojmovi sa izložbe?

Nagrađene radove možete pogledati u ovoj galeriji, a moj dojam je, osim naravno tehničke perfekcije, da su i nadalje vidljivi ovi trendovi:

1. Tema gladi, rata i ljudske bijede slikovnim zapisom putem eminentnih fotografa prilično lako dopiru do srca gledatelja i čitatelja. Kako su istakli promotori, jedan od ciljeva upravo im je promicanje civilnog društva.

2. Zapadni svijet prikazan je putem sporta, glamura, no meni osobno svakako zanimljivo - putem zabave “stare dame europe” no na način da su primjerice dragulji prikazani od svog iskona u Africi do svoje dekadentne destinacije u Europi. Ovo mi je svakako više nego zanimljiva alegorija.

3. U više nego maestralnom postavu, u rubrici “portreti” možemo gledati 80-90 godišnje veterane II svjetskog rata i portrete plačenika koji bojuju u Iraku - potpuno drugi svijet, druga generacija, ali portreti svakako upečatljivi. Ovi potonji - realni.

U biti, fotografija otkriva koliko i skriva. Priča priču koju želimo čuti.

Imao sam sasvim slučajno priliku neformalno popričati sa uvaženim Božom Biškupićem, koji je izložbu i otvorio. Jednostavan i otvoren čovjek kakav on jest, voli fotografiju i sam ju obilato koristi. Na neki način vodi svoj foto dnevnik - sa visokim kriterijima dokumentarnosti ali i estetike. Slika podsjeća na trenutak, bolje nego riječi ili zabilješke.

Hobistička ljubav prema umjetnosti kakva je fotografija, može biti ljubav za cijeli život. Amaterski ali sa dušom, i velik čovjek, i svatko od nas “malih” može bilježiti stvarnost. Onakvu kakvom ju želimo vidjeti, onakvu kakvom ju nastojimo sačuvati.

Na ove izložbe idem redovito, a preporučam je i vama.

noebius @ 23:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 21, 2006
Yurovizijska pjesma, pardon Euro Song, konačno je završen. Osim par djelomično slušljivih pjesama, što je trajalo naravno predugo, došao je dalekozanimljiviji dio - glasovanje. Dakle ta SMS manija ima i jednu dobru stranu - vidite kretanje stanovništva u Europi. A kako to? Pa vidite koliko gdje ima dijaspore. Ili koliko koja zemlja ima susjeda koji će dati bar 6 do 12 bodova, je li, onako regionalno.
Gledao sam to čudo od prijenosa u jednom multietničkom društvu. Uglavnom, bio sam jedini hrvat tamo. Neki iz zemalja koje su ispale u polufinalu, a neki su bome uhvatili mobitele da SMS-om obave tu patriotsku dužnost. Srećom, nije bilo Crnogoraca, oni svoju "pjesmu" biraju sutra

Padale su oklade, ne glede onih strašila koji su pobijedili, i bez ikakvog lokalpatriotskog zanosa (uostalom, kad bi čuli pjesmu iz njihove zemlje mogli su se samo poklopit po ušima) već je tu bilo zanimljivo vidjeti kako načelno emigrantske zemlje, recimo Turska, dobiva puno bodova iz Nizozemske, Danske,Njemačke... i tako dalje, a jedna Bosna je jako popularna u nordijskim zemljama - sasvim slučajno baš tamo gdje ti ljudi rade i žive.

Pa si ti misli da li je taj "izbor" jednostavno pitanje SMS glasačkog zanosa kad vidiš "naške" ili je stvarno nešto u tome što se i čulo.
Zanimljivo je da smo u pogađanju jako dobro "znali " tko to "mora" dati glasove recimo Rusiji ( e da ne bi poslije bilo nismo znali i u cijeloj priči dokazalo se da je taj izbor izbor redikula godine. Žao mi je da tu zezanciju nisu do kraja proveli, nego je u biti ispalo da oni "mi smo pobjednici daj nam glas" ekipa koji su imali u biti dobru pjesmu, nisu isplivali na vrh jer to taj izbor "zaslužuje".

REdikul godine - greatest shits of Anglofone glazve je za nama.
noebius @ 03:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
52177