NOebiUS: obavjesni program
Noebius
Blog
nedjelja, listopad 2, 2011

Postoje razne društvene igre, koje većina ljudi igra tijekom svog života. Igre koje igramo na poslu, igre koje igramo u obitelji, a postoje i igre – koje se igraju cijeli život. Transakcijska analiza je jedan pokušaj objašnjavanja dinamike međuljudskih odnosa.

Osnivač transakcijske analize Eric Berne u svojoj kapitalnoj knjizi „Koju igru igraš“ opisuje društvenu dinamiku ovisnika u opisu „životne igre Alkoholičar“. Središnja uloga je „Alkoholičar“, to je igrač koji je „glavni“ i uvijek prvi na potezu. Glavna potporna uloga je Progonitelj, a nju obavezno igra osoba suprotnog spola, najčešće bračni partner. Treća uloga je „Spasilac“ koju obično igra pripadnik istog spola kao i „Alkoholičar“, moguće zdravstveni radnik. Četvrta je uloga „Gledača kroz prste“ (pravi se Englez). On daje robu na kredit, ponudi kavom ili sendvičem kad je gladan, ali se suzdržava od optuživanja no i od spašavanja od njega samog. Ovu ulogu često igra majka glavnog igrača, tako da mu daje nova i četo je na njegovoj strani protiv supruge koja ga ne razumije. Kada se radi o novcu, glavni igrač uvijek mora naći neko prihvatljivo objašnjenje, iako je očito da novac uglavnom odlazi na sredstvo (alkohol). Pomoćni igrač je snabdjevač (Barmen). On igra ulogu veze, direktnog snabdjevača koji razumije jezik kojom ovisnici govore i koji je najvažniji čovjek u životu svakog notornog ovisnika. Razlika između snabdjevača (Veze) i ostalih igrača svodljiva je na razliku koja postoji između profesionalca i amatera u svakoj igri: profesionalci znaju kad je dosta.

U početnim fazama igre „Alkoholičar“ supruga može igrati sve tri potporne uloge. U ponoć se pravi Englez (Gleda kroz prste): Svlači ga, kuha kavu i pušta ga da se istresa na nju. Ujutro je Progonitelj koji ga oštro osuđuje za njegovo nedolično ponašanje. Uvečer se pretvara u Spasioca pokušavajući da zajedno s njim izmjeni njegov način života. U kasnijim fazama igra je moguća i bez Progonitelja i Spasioca, ali ako pristanu biti izvori snabdijevanja, mogu ostati u igri.

Dobitak u igri „Alkoholičar“ otkriveno je da samo konzumiranje sredstva (Alkohola) sporedno zadovoljstvo koje proizvodi dodatne prednosti, samo tehnika kojom osoba postiže pravi vrhunac – a to je mamurluk. Za Alkoholičara mamurluk ne predstavlja toliko fizičku koliko psihičku muku.

Mamurluk

Ono o čemu mnogi Alkoholičari najviše vole da razgovaraju u terapijskoj situaciji nije pijenje, koje oni spominju samo zato što se priklanjaju svojim Progoniteljima, ego patnja koja dolazi poslije. Transakcijski cilj pijenja je, pored osobnih zadovoljstva koje ono pruža, stvaranje situacije u kojoj će Dijete (libidinozni dio ličnosti) dobiti teško prekoravanje, ne samo od unutrašnjeg roditelja (superego) nego i od svake roditeljske figure u okolini, koja bude raspoložena da se uključi. Zato liječenje ove životne igre treba biti koncentriran ne na smo pijenje, nego na sutradan ujutro - na samozadovoljstvo od samokažnjavanja. Igra „Narkoman“ slična je „Alkoholičaru“ ali se igra brže i dramatičnije, a posljedice su joj daleko kobnije. Ova se igra često jače oslanja na ulogu Progonitelja, jer su pri ruci mnogi igrači željni d uskoče u tu ulogu, dok su uloge „Gledača kroz prste“ i „Spasitelja“ rijetke. Uloga „Snabdjevača“ (Veze) je izrazito značajna.

Uloga grupe samopomoći

Udruge kao što su „Anonimni Alkoholičari“ ili „Anonimni Narkomani“ organiziraju svoje članove na igranje iste igre, ali pokušavaju preobratiti iz uloge „Alkoholičara“ u ulogu „Spasioca“. Bivši ovisnici imaju prednost jer znaju kako igra ide, pa su stoga kvalificirani z igranje potporne uloge, bolje nego neko tko nikada nije igrao tu igru. Isto tako postoje organizacije koje se bave dobrobiti drugih „igrača“ dakle radu sa obiteljima (supruge, djeca). U tom kontekstu, u radu sa djecom Alkoholičara na prelasku iz djetinjstva u mladost ohrabruju da sasvim izađu iz igre, a ne samo da zamjenjuju uloge.

Može li se izaći iz ove životne igre?

Samom Alkoholičaru izlazak iz igre može predstavljati veliki izazov. Teško je naći nešto drugo tako zanimljivo kao nastavljanje započete igre. Takozvani „izliječeni alkoholičari“ često nisu zanimljivi za društvo, a mogu osjećati i nedostatak uzbuđenja u životu, što ih dovodi u iskušenje za povratak na staro. Za većinu ljudi Anonimni Alkoholičari predstavljaju najbolji način uvođenja u terapiju pretjerivanjem. Novi moment u terapijskom pristupu u kojem bi terapeut odbio igrati igru u vidu bilo koje uloge u igri pacijenta je u tome što je teški ovisnik viđen u većini zapadnih društva ko poželjni predmet nadzora, brige i širokogrudnosti, te svatko tko odbij igrati prema njemu neku od tih uloga navlači na sebe gnjev javnosti. Razumno gledanje na stvari može više uznemiriti „Spasitelje“ nego samog „Alkoholičara“. Tako „zdravi pomagači“ u terapijskom kontekstu, koji bi imali za cilj pomoć u prekidanju igre, a ne samo spasilačke uloge, mogu biti odbijeni u procesu tretmana.

Sagledamo li danas ove Berne-ove teze, kao i suvremene koncepte tretmana ovisnika, što vidimo?

Uloga „progonitelja“ uključuje društvene „Superego“ čimbenike prisile – policija, sud, danas često i službu socijalnog rada (mjere obaveznog liječenja, zakoni za sprječavanje obiteljskog nasilja i slično).

Često ovisnici dobivaju „mjere liječenja“ koje se mogu protezati na godinu i više – ima slučajeva da Sud dosuđuje i mjere liječenja od pet godina! Članovi obitelji tad često pojačavaju pritisak, doživljavajući novostečenu društvenu moć. Samokažnjavanje („Mamurluk“) u igri za zakonom i uz pojačani nadzor tada poprima još uzbudljivije dimenzije, nije potrebno više toliko truda (pijenja ili drogiranja) da bi se postigla pogrda uz željeni „oprost“ (ispriku). Sustav nadzora često igra neku svoju igru – dugo „Gledača kroz prste“ da bi onda prešao u igru (sadističkog) kažnjavanja. Odgođena kazna koja ne vrednuje čak ni prijelaz u igri iz uloge Alkoholičara u ulogu Spasitelja (a kako je i vice versa lako izvedljivo, Zakon koji igra Progonitelja ima opravdanje za svoj potez) sve može rezultirati transakcijskim rezultatom ili da „izliječeni“ (nakon višegodišnje robije) prigrli ulogu „Snabdjevača“odnosno dilera.

Gledamo li kasniji razvoj transakcijske analize, vidimo da su se terapijski napori usmjerili prvenstveno na obiteljske „igre“ i međuodnose. Anonimni Alkoholičari su u Sjedinjenim Državama Amerike i brojnim drugim zemljama, usprkos svojim nedostacima, dominantan oblik terapijskog pristupa.

Hrvatski model pristupa alkoholizmu

Lokalni model tretmana ovisnosti u Hrvatskoj odnosno državama regije te Italiji, nasuprot, respektira određene postavke ranije navedene. Naime, osnovni postulati tretmana ovisnosti o alkoholu po „Hudolinovom modelu“ baziraju se osim na klubovima samo-pomoći također i na obiteljskoj terapiji, koja je u velikoj mjeri bazirana na modificiranoj psihoterapiji – velik utjecaj teorije sustava. Kao takav, bliži je idejama Transakcijske Analize, uz sve svoje razvojne specifičnosti.

Igranje igre „Alkoholičar“ koja je praktički definirana tek nakon zrele faze razvoja sustava tretmana, ukazuje nam na nužnost prolaženja kroz različite faze sazrijevanja na putu prema zreloj i uspješnoj dugotrajnoj apstinenciji, koja nije sama sebi svrhom već početak nove igre – a to je igra odgovornog ponašanja prema sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.

Autor: Davor Moravek

tekst je originalno objavljen 28.9.2011 na adresi

http://www.dnevno.hr/kolumne/psihonauti/alkoholizam_kao_drustvena_igra/400469.html

noebius @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 8, 2009
Per Astra ad Aspera Od zvjezdica (pet) to trnja... ili kako sam preživio vikend u Spa centru

 

Novi Resort & Spa, Novi Vinodolski 7.6.2009 Imao sam (ne)sreću da budem na jednom seminaru u kongresnom centru u "Novi Resort i Spa" bučno najavljivanjem u medijima. Došao sam oduševljen – otišao iznerviran. Evo izvještaja iz prve ruke promatrača mjesta na kojem se dešavaju "celebrety događaji sezone". Sam hotelski kompleks lako je naći – odmah je uz jadransku magistralu oko dva kilometra od samog mjesta Novi Vinodolski.

Nije u mjestu, pa je tamo teže doći. Kako se pokazalo, udaljenosti mogu predstavljati problem. U samom kompleksu ne možete se voziti automobilom, već se trebate parkirati u garaži koja je na tri kata. Do receprije iz garaže ima dosta hoda – što kad nosite sami kofere (nitko se ne ponudi da od auta do recepcije donese prtljagu niti to na recepciji uopće spomenu) predstavlja zanimljivi "welness".

Dolazim ja tako sat i pol kasnije od kolega koji su došli organiziranim prijevozom autobusom – svi su još na upisu, dakle čekali su više od sat vremena da se razdjele ključevi samo za jedan autobus gostiju! I u prvi tren, sretan sam jer sam kratko čekao! I prtljaga biva upućena prema sobi, kažu biti će tamo za petnaestak minuta.

Sjednem se u predivno predvorje, sa dizajnerskim namještajem, u bračkom mramoru, i popijem piće dobrodošlice (za našu grupu stajalo je označeno na jednom stolu, kako sam kasnio – nitko mi se nije obratio ali to sam tada smatrao normalnom situacijom. Odlazim u sobu prije prvog predavanja – i tada shvatim da mi treba jedno 10-15 minuta hoda do sobe, koja je apartman (kuća A10, soba 819) u prvom redu do mora, na kraju naselja. Dvije spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja, dvije kupaone – kao da ideš u skijalište, a ne u hotelu... u biti, bio sam potpuno nepripremljen za tako nešto.

Pokušam se malo osvježiti – a kad tamo prvi šok. Tekući sapun u kupaoni – ispražnjen. Ima druga kupaona, odem tamo, sapuna ima ali se dobro namučim da istisnem. Razgovarao sam kasnije s kolegama o tome – treba mala znanost da se operu ruke. Vruća voda je namještena tako da se opečeš ako ne paziš – nevjerojatno. No to nije još prigovor – samo bi malo mogli pripaziti sa ekologijom, kad već imaju ispred svakog apartmana sortirnicu za reciklažu (papir, PET, staklo, ali ne i za limenke). Imao sam par limenki za piće, to se tamo nema gdje odložiti u reciklažu – kako se uspostavilo, trebao sam sa sobom ponijeti toga više... Odlazak na predavanja – manja dvorana, za stotinjak ljudi, klimatizacija uredna, tehnologija pristojna.

Predavanja su bila očekivano dobra, na taj dio seminara kao i na vođenje diskusije poslije, kao i za "pauzu za kavu i kolače" same pohvale, kao i pohvale organizatoru (GSK) koji su se pokazali visoko profesionalnima. Nakon plenarne sjednice od sat i pol, slobodno vrijeme i večera. Prvu večer (petak 5.6.2009) bilo mi je lijepo u društvu kolega, švedski stol je bio bogat, na stolu su bile postavljene boce vina, gazirane i negazirane vode, vidio sam da je dosta kolega pilo i sokove – ukratko, opuštanje nakon puta, uz standardnu hotelsku hranu. I nakon toga, u manjim grupama – šetnja i druženje.

Vrijeme je bilo tmurno i oblačno, uz poneku kap kiše. U hotelskom kompleksu, nažalost sve u radovima. Hrpa majstora, hrpe građevinskog materjala i ništa u biti ne radi – vidio sam možda dva dućana koji su radili, od kojih je jedan kiosk sa novinama. Restorani – sve prazno. Dolazimo u neki kafić na terasi – za desetak minuta (koliko smo kao društvo došli tamo i čavrljali) dođu nam tri konobara, na narudžbu.

Sve korektno – osim ograničenog izbora piva, ponudili su jedno tri koktela koji su bili prihvatljivi. Čini se da nisu čuli da se koktel može raditi sa sorbetom, ali u redu – prolazna ocjena (3) ako se usporedi sa kafićima na zagrebačkoj "špici" (koji su obično malo bolji). Organizator nam je dao bonove za konzumaciju pića – no ne vrijede za taj dan. Hajde, ništa bitno ni neočekivano. Prošetali smo se i predvorjem spa centra – sve je bilo zatvoreno u 21 sat, tu večer ništa se ne može koristiti – no ljubazno su nam rekle da se može dobiti ogrtač i sve potrebno na licu mjesta.

Vratio sam se u sobu i razmišljao kako provesti slobodno vrijeme sutradan nakon predavanja, veseleći se unaprijed. Dođem nešto prije 22 sata u sobu i palim televizor. Kad tamo šok – kako se to pali? Stari, "Gorenje" televizori u sobi sa daljinskim upravljačem na kojem je znakovito izolir traka, ne pali od prve. Igram se sa baterijama, i "iscjedim" paljenje televizora, ali promjena programa – ne radi. Na samom televizoru (muzejski primjerak) tipke za mijenjanje programa i glasnoću – eto gimnastike. Radio programa – nema (u boršuri koju sam počeo tada čitati – piše da ima radio, ali toga nema). Brošura je zanimljiva, i baš za svaku sitnicu koja ti može trebati upućuje na express servis. Dakle, kad bi ja, u 12.30 noću ili kad se probudim u 1.30 i poželim pročitati recimo "Bibliju" ili kad žurim na predavanje i vidim da mi je omlohavio gumb pa ga moram na brzinu popraviti pa mi stvarno treba taj šivaći pribor koji je u svim hotelskim sobama svijeta – u Novi Resort bi trebao zvati "express servis" ili recepciju.

Pa čekaj. Ma da, baš mi se gleda tada sobarica i oblači mi se da izađem iz kreveta, zato jer bi poželio pročitati dobro štivo. Mini bar (piše u brošuri ga je u sobi) nisam mogao nigdje naći. A tražio sam ga, jer mi je trebao. Kako ni dućana nije bilo, nisam si ponio čaj tako da sam proveo večer uz vrelu vodu (iz slavine)... Provođenje večeri je bilo doslovno to – nisam nikako mogao zaspati u krevetu, jer mi je bio neudoban (madraci na "federe" kakve već odavno nisam nigdje vidio, grozno) tako da odlučim prespavati u dnevnom boravku, na kuto-sjedu. Centralnog gašenja svjetla naravno da nema. Halogne lampe sam naučio koristiti (nema uputstva) tek drugi dan, tako da sam se za svaku lampu morao lijepo dizati (fino za razbuditi se). Malo ustajanja do televizora, ručno mijenjanje programa, ma divota. Jedina svjetla točka te noći bila mi je vrhunska veza na internet - u sobi je ruter, u svakoj sobi pa sam imao 100% signala, 54 mbs, divota. Kako je televizor bio noćna mora, snašao sam se i pogledao teletekst i poslušao radio preko bežičnog interneta...

Naglasak je – snašao sam se sam. Noć je bila dosta hladna. U jednom od (više) buđenja, obilazio sam klima uređaje i pokušao otkriti kako prebaciti na grijanje (nisam uspio shvatiti, uputa naravno nema a samo hlađenje radi) pa sam ih konačno uspio nekako ugasiti. Ujutro – kiša i jugo. Vidim neke turiste kako stoje pred apartmenom i dolazi električni autić za prijevoz – sav sretan uđem. Nitko mi do tada nije rekao da to postoji, kako se to poziva, koji je raspored i pravila vožnje – a u sobi u uputama o tome nema ništa. Valjda imaju pravilo – pitaj recepciju za sve usluge za koje (ne)znaš da ih nudimo. Sav sretan što ne moram hodati deset minuta do predavaone po kiši i vjetru, vozim se ja tim prometalom i imam osjećaj da sam uhvatio "jack pot" (to je jedini puta da sam uspio vidjeti to vozilo i da mi je stalo, nije da nisam pokušavao nakon toga). Vožnja kroz praktički cijelo naselje je zanimljiva.

Mnoštvo sadržaja koji rade (na žalost ne u vrijeme kad sam ja bio pored njih) mnoštvo građevinskog materjala, sve se nešto na veliko gradi. Prilično me propuhao vjetar, već i ranije no sada, nakon neprospavane noći (neudobni kreveti, propuh, stalno dizanje iz kreveta i slično) bio sam dosta dekoncentriran. Sala za doručak je bila dobra, osobito mi se svidjelo što je bio velik izbor ukusno pripremljenog voća, fin izbor čajeva i to je bila prava milina. Jedan od boljih hotelskih doručaka koje sam jeo. Ipak, uz sav trud, i dobru volju, nisam uspio odslušati predavanja do kraja, zbog čega sam imao osjećaj krivnje, već sam se uputio prema sobi (mučna šetnja po kiši i vjetru) da se malo odmorim. U biti, da spavam. Uspijevam nekako zaspati, te mi je oko 17.30 sati malo bolje, pa se ponovno odvažim otići do hotela. Želim usput vidjeti plažu. Ova je šljunčana, vidi se da su staru, kamenu obalu sravnili, nasuli i sada je plaža neformirana uz velike valove u pličaku (fotografiram kako pjena na plaži leti do deset metara u zrak) Sve u svemu – ne bi tamo prišao ni blizu. I da mogu, svuda oznake zabrane pristupa zbog radova. Kao da sam došao na neko građevinsko gradilište, a ne odmaralište. Grozno devastirana obala... I tako žaleći za prirodom, dolazim nakon šetnje do hotela. Svaka ideja da bi išao u bazene sada me je prošla (pa po tom vjetru i kiši bi sigurno zaradio upalu pluća da se mokar vratim do svoje sobe). Mislim si – na ovo se stvarno nisi pripremio... Dolazim do hotela, kako sam preskočio ručak lagano sam već ogladnio – od svih dućana (subota je) radi samo kiosk sa novinama. Izbor štampe – bijeda nad bijedama. Nikakve strane štampe, izbor nekakvih "skandi" i porno magazina, od dnevnih novina – nedeljni vijesnik. Ostale novine ne vidim, ali to mi baš odgovara. Uzmem si jednu čokoladicu, te idem potražiti gdje ima topli čaj za popiti. Uspijem naći bar u predvorju, do recepcije. Jučer je tamo bilo baš lijepo sjediti s kolegama, pa da ponovimo iskustvo... No nisam uzeo u obzir, da je subota. Pola predvorja je bilo zatvoreno jer je rezervirano – za svadbu.

Naručim čaj – gotovo uvijek pijem čaj sa mlijekom – i onda šok. Na računu mi dodatno zaračunaju 7 (sedam) kuna za 0,1 l (decilitar) mlijeka, koje su mi servirali u vrčiću od 0,02 l (diskretan i prifinjen pribor za čaj). Nije me naravno pitao kakav čaj (kad nije imao što ponuditi) uglavnom – izbor čaja daleko lošiji nego u restoranu u kojem je doručak. Tek što sam sjeo – dolazi svadba. Kad sam taj svoj čaj već toliko (pre)platio, opet mi vaučeri za piće od organizatora nisu pomogli, tražim ponovno neko mirnije mjesto.

Ovaj hotel mi postaje već krajnje dosadan, nigdje mira, nigdje nekog toplog mjesta uz ambijentalnu glazbu gdje bi se mogao mirno opustiti i pročitati svoje novine... Tako da već vidno razočaran, razmišljam da li da odem u svoju sobu (tamo imam bar internet) ali me od tmurnih misli odvrati što slučajno sretnem kolege sa seminara. U biti, radilo se o organizatorima seminara, kojima sam se ispričao što nisam bio na svim predavanjima, jer me sve propuhalo na ovom velikom gradilištu gdje pola toga ne radi (a u brošurama piše da to imaju) te kako mi se ovdje uopće ne sviđa. Hajde, dogovorimo se naći nakon večeri, na druženjima. Kako sam tu pogriješio, tada sam trebao otići, a ne nadati se da će sutra biti bolje i da ću se lijepo provesti... Jer tada sam još uvijek razmišljao o bazenu koji je izvana, kroz staklene pregrade, tako lijepo izgledao...

Dolazi večer. Kad ste preskočili ručak, tematski izlet, pola predavanja i patili se cijeli dan, ogladnite. Jelo je pristojno, izbor malo slabiji nego jučer. Onakav promukao, sjednem sa kolegama, dvije kolegice su bile sa nama i trudne. Družimo se i šalimo uz večeru, atmosfera opuštena i obećavajuća. I onda dolazi konobarica, sa pićem. Poželio sam tada voćni sok (juice) jer sam ožednio i nije mi se pilo. Donese vino (u ohlađenim čašama) jer je to kolega tražio, sok donjeli kolegicama – što sam ja tražio, mislio sam tada – nije čula. Hajde. Dolazi drugi put – lijepo molim sok. A ona će: "Sok imamo samo za trudnice". Mislim šali se. Na stolu boca negazirane vode i vino. Pijem vodu. Evo nje opet put. "Molim sok" - "Nemamo, sok je samo za trudnice, stvarno". I krene meni ona točiti vino u čašu. "- Ne hvala, neću vino". Evo ti nje. Ja stavim ruku nad čašu (ne neposredno na čašu, što je očito bio moj propust) i eto ti pune čaše vina pred menom. Dragi moji kolege, ovo me je stvarno već bilo razbjesnilo. Gutam ja to u sebi, mislim gdje sam ja to došao. Ljut kao ris, odlazim s večere, u "noćni život". Kat niže, hrpa ljudi. Vidim žene u visokim potpeticama, 15 cm visine je dosta česta pojava i šacam da li ima nešto više. Kad tamo doznam da je to otvaranje nekog dućana. Nekakvi "selebritiji". Tada sam bio već lagano ožednio (hodanje deset minuta do sobe da popijem vruću vodu u sobi mi nije izgledalo kao baš zabavna perspektiva) I tražim ja gdje bi to konačno mogao iskoristiti ta 4 (četiri) vaučera za piće (koje je organizator uplatio) pa mi kolege pokažu neki bar. Izađem pred bar – tamo me ponude sa šampanjcem (diskretan i uljudan konobar je to nosio) pa ga uzmem, jer su i kolege. Malo liznem – korektno.

No ja sam žeden, hoću sok. Vidim, par konobara (jedno 3-4 njih) rade razna pića. Stanem uz šank, i tako stojim na metar od njih tri jedno 7 minuta. Valjda sam bio nevidljiv. Pričaju oni, nose narudžbe. Vidim ja mlade kolegice, držao sam te vaučere u ruci, tražim koš za smeće. Kolegica će. Vidjeći me: "nemoj bacati to". Ma da. Evo ti ih, bacim ih prezreno na stol pred njih četri. "Daj to kome hočeš. Meni to nije od nikakve koristi"... Bilo je tada 23 sata. Što napraviti? Popio sam, ne mogu sada voziti kući. Sjetim se da imam jedan sok u svojoj sobi (u frižider sam stavio) pa hajde, nije propalo baš sve. Sretnem ponovno organizatore seminara, idu u noćni provod. Šteta, odbacio sam te vaučere, mogao sam im vratiti, možda bi mogli to refundirati. Kako sam nesmotren bio... Krenem dalje u mrak, što dalje od tog hotela u kojem su sad po mom iskustvu, sve neki bahati konobari. Dolazim u sobu, 23.30 je sada, ja spremam stvari, pakiram se.

Prva stvar ujutro – odvlačim sam svoje stvari prema recepciji, sretnem neku voditeljicu. "Vi radite ovdje?" - "Da". -" U apartmanu 819 ne rade baterije za daljinski" "- Trebali ste zvati, pa bi to ispravili". Odem ja. Mislim si – ma mogao sam ja vas zvati svakih pet minuta da ispravljate što vam tamo ne štima. Zaljepila mi se slušalica telefona uz ruku. Još da sam tražio sapun, ma mogli ste ostaviti 4 lista toalet papira kao nekad u javnim toaletima ako tražiš "za veliku nuždu" a za malu nuždu ne dobiješ. Dobiješ još tri, na posebni zajtjev. Da, stara dobra vremena sa čučavcima, * ti ja apartmana. Na sreću, ništa od toga nisam izgovorio. Jadna žena, nije zaslužila. Ipak je red oprostiti se od kolega, koji su imali organizirani prijevoz iza 10, no žurilo mi se napustiti taj usrani resort što prije. Lijep je bio dan, no ja sam želio biti što dalje od tamo... 7.50 ujutro, odjava na recepciji. Ostavio sam tamo prtljagu.

Doručak me malo smirio. Tamo je to stvarno najbolje, ne vidiš te konobare i ne čuješ nikoga da ti pristupi stolu (osim što pokupe prljavo posuđe) tako da baš nisam išao gladan na put. Hajde, da završimo to. Pokupim prtljagu, i uredno pitam recepcionerku: "Molim Vas, knjigu žalbe da ju ispunim". Ova me upita "Možete li reći o čemu se radi". Ja ispričam o odnosu za večerom, ljevanju vina kad sam insistirao da mi ga ne toči. "Jeste li ispunjavali knjigu žalbe tada u restoranu?". Ma da, pred kolegama ću se ja svađat. "Nisam, to želim ispuniti sada". U biti, za knjigu žalbe je bio račun za 0,1 mlijeka koje nisam dobio već 0.02 l a ostalo – odnos osoblja i sve to – nisu više u "pravilniku o knjizi žalbe". Tada to nisam znao, jer nisam knjigu žalbe popunjavao nikad – u biti, samo jednom pred 5-6 godina to je ispunila moja prijateljica s kojom sam bio u jednom ugostiteljskom objektu, žalila se na krivo deklariranje artikala. U tom trenutku bio sam odlučan to ispuniti, ma kud puklo.

Otvorivši knjigu, vidim da ima tri papira – za gosta, inspekciju i onaj koji ostaje u knjizi. Naravno da je krivo popunim (nisam znao da se mora ispisati puna adresa prebivališta) već sam samo napisao svoje ime, potpis i "soba 819". Recepcionerka me upitala: "Možemo li vam kako izaći u susret, kakva masaža ili ručak". "Ne hvala, ne želim ništa od vas". I napisao sam to u tom svom očaju – ne želim ništa od njih kao kompenzaciju, kao i to da mi je ponudila kompenzaciju.

Bahat odnos prema meni kao gostu, kako sam ja to doživio, podučilo me je lekciji. Prvo, izbjeći situacije u kojima se motaju "selebritiji" i "vip gosti" u širokom luku. Osoblje se tada neprirodno ponaša. Novi Resort & Spa je na prvi pogled lijepo mjesto, no nedorađeno, neizgrađeno do kraja i (polu)organizirano, gdje se moraš dobro pripremiti (ponjeti svoje sokove, ako hoćeš u bazene ili spa centar nositi torbu sa stvarima, toplo se obući) te jako dobro vidjeti koju to sobu dobivaš, te zvati osoblje da ti odmah sve isprave, odnosno tražiti sobu koja ima ono što ti treba. Ukratko, treba im prigovarati, jer sami od sebe neće ti čitati misli odnosno nastojati da ti učine boravak ugodnim. Za svrhu za kojom sam tamo bio, dakle za seminar (kongres) držim ga neprimjerenim, mislim kao da sam u sasvim drugom hotelu na drugom kraju grada) i prostor je raštrkan. Spa centar i bazene nisam vidio nego izvana (iznerviran glupostima) no obala koju sam vidio je katastrofa kako je izdevastirana.

Dragi moji, ako ste selebritiji koje zanima slikanje – samo naprijed. Ako želite mira, odmora i "pobjeći za vikend" može vam se desiti što i meni – da pobjegnete za vikend. Ali od njih.

Ocjena: Nikad više moja noga kročit tamo neće. To je obećanje. Previše sitnih stvari su utjecale na tu moju odluku. I da znate – ovo je tek drugo mjesto za koje sam se zakleo da više nema nikakve mogućnosti ispravka. Prvo je Hemingway bar u Tuškancu u Zagrebu pred šest godina – a obećanja te vrste držim.

A za vas – igrajte samo nagradne igre, možda vam bude i dobro u tom spa centru.

Za mene – planiram otići ovaj tjedan u neke toplice. Uživati u bazenu, podvodnoj masaži... Samo gdje? U Sloveniju, ili negdje u Zagorju?... Imam 3-4 mjesta u vidu, za jedan luksuzan i ugodan tretman... gdje će me poštovati kao osobu i gosta.

noebius @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 11, 2007

Zastrašivanje, pretnje, ignoriranje, šutnja. Sve to može biti oblik emotivnog zlostavljanja. U ovom eseju elaborirani su osnovni oblici emotivnog, odnosno psihološkog zlostavljanja.

icon for podpress Emotivno Zlostavljanje: Download
noebius @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, ožujak 3, 2007
Lisinski nam često priređuje nesvakidašnje koncerte. Filmska glazba dobar je uvod u kulturu slušanja klasične glazbe, jer su popularni filmski serijali inspirativni i mlađim slušateljima. Ovaj put došao je na red John Williams u serijalu filmova o malom čarobnjaku.



Dinko Appelt je suvereno prihvatio i relativno zahtjevnije dionice.



Izbor glazbenih tema uz popratnu “lokaliziranu” školu čarobnjaštva u koju se uključuje publika daje dojam da je cijeli program zamišljen za mlađu djecu.



Ipak, sve u svemu, sat vremena glazbe i multimedijalne prezentacije ostavile su simpatičan dojam.

Faktografija:

GLAZBA IZ FILMOVA O HARRYJU POTTERU
Čarolija Johna Williamsa
ZAGREBAČKA FILHARMONIJA, dirigent: DINKO APPELT, redateljica: DORA RUŽDJAK-PODOLSKI
Produkcija ZF, HGM i Događaji. Produkcijski consulting: M.G. Taylor.


icon for podpress  Online Video: Play Now | Play in Popup | Download
hr.digg|prijavi
noebius @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 28, 2007
Komunikacija, komunikacija. Neki dan moj tele(kom) operater mi se je otelio. Nisam mogao slati sms poruke - i to samo ženi. Koje olakšanje. Žena ti kaže: kupi mi to… a ti joj ne možeš odgovoriti. Nažalost popravili to.

E sve se radi po pravilima službe. Po Pe - esu. PS.

To je istovremeno i post skriptum. Gotovo kao - epitaf.

U zadnje vrijeme dosta se govori o algoritmima u medicini. To bi valjda bila “Pravila Medicinske Službe” - Pe Em Es. (PMS). Gdje radim, to bi moglo biti i “Pravilo Medicinske Sestre” - PMS.

Glavno je da se radi - sve po spisku. Osobito kad dođe račun za telefon ili kad ti dođe isplata plaće - tada lijepo sve po spisku, po Pe em esu.

noebius @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 19, 2007
U vrijeme kad blogeri odlaze u novinare, a novinari blogaju, za promjenu pročitajte nešto pismeno. Evo ponovno, ovaj put na novoj adresi i u ušminkanom novom Clitorela 2.0 blogu možemo čitati priče i dogodovštine koje će nas dovesti do usijanja…

stoga svi na

http://clitorella.noebius.com

noebius @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 3, 2007

Zanimljivo je kako se formiraju cijene. Centralna nabava? Najkvalitetniji proizvod koji ima pravednu cijenu? Hladno… Cijena se formira ovisno o tome u kojem ste susjedstvu. Ako ste ne daj bože u Ilici, e to je skupo. Ako ste blizu konkurentskog hard diskontera, privilegirani ste kupac.

Cijena brusnica u Konuzmu može biti u Max Konzumu 59,99 za kilogram, dok je isti proizvod (rinfuza, kvaliteta ista) u Super Konzumu 48.90. No tamo je preko puta Lidl (brusnice po 49,99 za kilogram) a i Merkator je blizu…

Možda je ogromna razlika opravdana transportnim troškovima? ;-)

 

Prava ušteda ili damping?

 

konzum cijena brusnica

noebius @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 31, 2007

Danas sam krenuo u kupnju u novouređenu Konzum prodavaonu P1 na adresi Britanski Trg 12, Zagreb. Kao Max Konzum prodavaona, otvorena je u novom ruhu. Na prvi pogled ljepše - ali to nije sve…

Prodavačice su ljubazne i uslužne. Izbor robe je među boljima za Konzumove dućane, ipak je to prodavaona uz Pantovčak - luksuzni izbor. Vrijeme kupnje: 15 sati, radni dan (srijeda). Ništa posebno. Ali… tu počinje horror prića. Ulazak lijep, no nakon otprilike pet metara - ne može se proći ni milimetar. Odjel voća i povrća. Kad kupac želi provesti kolica, e ne može. moraš srušiti one koji uzimaju sa hrpe voće u rinfuzi, nemoguće je provesti kolica a da se ne omete nekoga tko stavlja robu. Na ulazu - natrpali tako da smeta baš svima. Ispred mene starija gospođa, polako nešto traži. Iza nje - nas desetoro! pokušavamo naći alternativnu rutu, koja se otvara za par minuta. Prohodnost je užasna, jer je dizajniran samo jedan put - svi moraju ići njime, a kako pritom birati robu dok ti dahću za vratom njih pet?

Morao sam kupiti - brusnice. Jučer ih nisu imali, danas imaju. Čestitke onima koji nabavljaju, što sam tražio to sam i dobio. Ali ne lezi vraže, stavili su rastresenu robu suho voće na visinu preko 2 metra! Nevjerovatno, to nikada nigdje nisam vidio. Nedostupno. Valjda misle da su svi članovi rukometne reprezentacije koji kupuju suho voće?

Onda to treba staviti u vrećicu. Rasulo mi se najmanje pet deka jer je trebalo držati košaricu, onda kako sam bio na putu trknuli su me pet puta s kolicima (stao sam na prolaz). Priskočila mi je u pomoć prodavačica, pa smo za PET MINUTA uspjeli nekako napuniti tu vrećicu (propuštala je u međuvremenu ljude).

Naravno da sam time izgubio volju da ostanem i sekundu dulje i kupim bilo koji proizvod danas. No to nije sve… treba proći slalom do blagajna, pritom koristiti vještine izbjegavanja objakata koji se nalaze na nepredvidljivim mjestima, te shvatiti kako funkcioniraju blagajne. Red je jedan, ali na kojoj si na redu - e to teže malo.

Što želim reći? Prodajni prostor (Max Konzum) je totalno nestandardan i netipski. Netko se iživljavao u dizajnu prostora i napravio je nešto što je izrazito neergonomično za kupca. Potpuni promašaj u redizajnu, ja sam jedan od frustriranih kupaca koji je na tom prodajnom mjestu kupovao godinama, a sada ne da su poboljšali već su mi upropastili zadovoljstvo kupnje.

Tipski prodajni centri, volim vas. Konzum - veliki minus dizajnerima, veliki plus nabavi i prodavačicama.

Ocjena: Horor. Nije za osobe osjetljivog zdravlja.

noebius @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007
Luka Maršić pripremio je stručno predavanje na temu “Antropologija Ovisnosti”.

Izvod iz predavanja:

Zahvaljujući tome čovjek želi mijenjati percepciju u odnosu na ono jučer kroz mehanizme mišljenja dolazeći do određenih zakonitosti na nivou iskustvenih i teoretskih pojmova u savladavanju samo razumijevanja svog vlastitog sebstva. Bitan temelj u procesu promjene percepcije leži u biokemijskim promjenama koji se događaju na razini promišljanja, procesu stvaranja same logike i zakonitosti mišljenja na razini stvaranja objektivnog pojma.

On se realizira kao istina ili sloboda, s druge strane vrlo često promjena percepcije svijeta i sebe samoga izazvana je određenim sredstvima koji mijenjaju i razbijaju objektivnu datost slobode i istine, te dovodi pojedinca i skupinu u procese gubitka slobode i realnoga mišljenja.

Jedna od takvih dimenzija ljudske realizacije kroz povijest čovjeka jest fenomen ovisnosti (hedonizam). Ovisnost bilo kojeg oblika predstavlja stanje sužene svijesti i dovodi osobu do disfunkcije odnosa, kako sa samim sobom, tako i s okolinom u kojoj participira svoje egzistencijalno i esencijalno bivstvovanje. Zbog svoje bolesti (stanja) ne može se usmjeriti u pravcu kojeg on i društvo očekuju, a stanje se iskazuje kao gubljenje realne samostalnosti, “biološke” slobode.

Sažetak predavanja možete pročitati ovdje

noebius @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 19, 2007
Medicinski programi tretmana opijatne ovisnosti sada se baziraju na razrađenom sustavu podrške ovisniku, njegovoj obitelji, a kroz nevladine udruge pruža se i pomoć djeci ovisnika, budući da populacija ovisnika stari i zalazi u zrele godine. Kroz programe psihijatrije u zajednici senzibilizira se obitelj i mikrosredina na kvalitetni pristup, a prate li se sve faze liječenja – od početka i trijaže, dolazi se do sustavne pomoći mikrosredini u kojoj žive. Rezultati navedenih mogu bili sljedeći: Epidemijska faza opijatne ovisnosti na regionalnom nivou može proći. Broj novih ovisnika pada, te se približava točki preokreta, kad se jave sljedeći pokazatelji: Ovisnička populacija stari. Veliki broj mladih ima saznanja o štetnim posljedicama droga, o čemu su dugogodišnje „bombardirani“ kroz javne medije. Ovisnici koji se javljaju u programe liječenja često iza sebe imaju sve više „staža drogiranja“. To je moguće u dva slučaja – ili je program sve lošije prihvaćen (a nije, jer stagnira dostupnost programa ili se povećava dostupnost) ili nam se sada javljaju ovisnici kojima je „dugo trebalo da se jave“, dakle oni zaostali iz ranijih godina. Kad razgovarate sa mladima, sve više njih ne doživljava drogu i njene efekte kao nešto „cool“, dakle droge kao što su Ecstasy ili heroin jednostavno izlaze iz „mode“. Represija je sve učinkovitija, mali ulični preprodavači ne uspjevaju se „ukorjeniti“ u mikrosredini (aktivni život jednog dilera na cesti sve je kraći) te na taj način ne mogu biti pozitivni primjer „uspjeha“ što djeluje destimulirajuće na potencijalne „sitne delikvente“. Bez njih, piramida narkokriminala nema veliku „bazu“ koja je nužna za epidemijsko širenje. Hrvatska nije izolirana, te prati trendove u zapadnom svijetu. Primjerice, danas u Sjedinjenim Državama droge konzumiraju više „roditeljska generacija“ od tzv „tinejđera“. Lako dostupni programi koji su bili relativno nekoordinirani, uspjeli su sa ceste maknuti velik dio, a možda i ključni udio ovisnika. Bez ovisnika na cesti, posebice onih „aktivnih“ nema ni širenja droge na populaciju povremenih konzumenata. Ove sve aktivnosti dovele su do toga da u stvarnosti, ljudi u svakodnevnom životu sve manje vide ovisnika „ogrezlog u kriminal“. Uz trend migracija, u kojima se ovisnici zbog osiromašenja njihovih obitelji sele iz velikih sredina u manje, a ne u gradove u kojima im je droga lako dostupna, već se odlučuju za miran život i liječenje na periferiji – jednostavno premješta fokus žarišta ovisnosti iz velikih gradova gdje se epidemijski širila i zahvaćala velik dio mladih generacija u sredine koje su postavljene više periferno, a time i otpornije na ove fenomene. Ovo nam daje novu nadu.

noebius @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
52453